Daktilografija: vještina koju koristimo svaki dan, a rijetko učimo pravilno
Koliko ste danas puta nešto otkucali?
Odgovorili na e-mail, napisali poruku, završili izvještaj, pretraživali internet ili unosili podatke u neki dokument. Za većinu nas tastatura je svakodnevni alat, ali način na koji je koristimo uglavnom smo naučili sami – bez posebnog sistema i, vrlo često, koristeći svega nekoliko prstiju.
U vremenu u kojem nam AI može pomoći da napišemo e-mail, sažmemo dokument ili pripremimo tekst, moglo bi se učiniti da vještina daktilografije polako gubi značaj. U praksi je situacija ipak drugačija.
O tome smo razgovarali s Marijanom Petronić, predavačicom na Kursu daktilografije u Academy387, diplomiranom bibliotekarkom i komparativisticom s profesionalnim poznavanjem daktilografije. Marijana radi u Matičnoj biblioteci Istočno Sarajevo kao bibliotekar savjetnik u Odjeljenju strane knjige i periodike, a uvrštena je i u registar stručnjaka u kulturi kao bibliotekar i književnik.
Zašto nam je daktilografija još uvijek potrebna?
Daktilografija podrazumijeva mnogo više od sposobnosti da brzo pronađemo slovo na tastaturi. Pravilno desetoprstno slijepo kucanje podrazumijeva sistem u kojem svaki prst ima svoju funkciju, a cilj je vremenom kucati brzo i precizno bez potrebe za gledanjem u tastaturu.
Upravo zato ova vještina nije nestala razvojem novih tehnologija. Marijana kaže da posljednjih godina čak primjećuje povećan interes za njeno usvajanje:
„Bez obzira na AI i savremene tokove posljednjih godina primjetan je povećan interes za desetoprsto, slijepo kucanje. Zašto je to tako, odgovor treba tražiti u povećanoj potražnji stručnih lica u obavljanju poslova profesionalnog daktilografa koji sad za sad nije zamjenjiv. Takve potrebe posebno su vidljive u sudstvu, pravu uopšte, u novinarstvu, zdravstvu, bibliotekarstvu, književnosti... Daktilografija i kucanje sa deset prstiju su odraz znanja, a ne pukog nasumičnog kucanja sa dva prsta. Osim toga, kucati sa deset prstiju znači biti brži za 60 % u odnosu na kucanje sa dva prsta.“
Dakle, nije riječ samo o tome koliko brzo možemo napisati jednu rečenicu. Kada se kucanje ponavlja satima, iz dana u dan, efikasniji način rada može napraviti značajnu razliku.
Navike je teže promijeniti nego naučiti ispočetka
Pogled prema tastaturi, traženje slova i kucanje kažiprstima mnogima su toliko prirodni da o njima više ni ne razmišljaju.
Upravo je to jedan od najvećih izazova pri učenju daktilografije. Potrebno je zamijeniti naviku koju smo možda razvijali godinama potpuno novim načinom kucanja.
„Greške koje se primjećuju kod ljudi koji nikada nisu učili pravilno kucati je prvenstveno kucanje sa dva prsta. Razlog tome nije samo korištenje tastature na pogrešan način, već i ograničene mogućnosti kucanja poruka na mobilnim telefonima. Ovakve greške je teško ispravljati. Čak i nakon završenog kursa daktilografije neki od početnika se ponovo vraćaju na kucanje sa dva prsta jer idu linijom manjeg otpora, ne moraju da ulažu napor da bi pravilno otkucali riječ, rečenicu, tekst. Nakon nepravilno naučenog kucanja vrlo je teško ispravljati greške, ali ne i nemoguće. Sistematsko vraćanje na početak. Usvajanje znanje putem automatizacije i urezivanja pravilnog kucanja u pamćenje daje mogućnost da se greške isprave.“
Zato učenje daktilografije u početku ne mora značiti da ćemo odmah kucati brže. Prvi cilj je razviti pravilnu tehniku. Brzina dolazi kasnije, kroz ponavljanje i automatizaciju pokreta.
Može li svako naučiti slijepo kucati?
Dobra vijest je – može.
Nije potrebno imati posebne predispozicije niti već biti brz na tastaturi. Važniji su pravilan sistem rada, strpljenje i, posebno, redovna vježba.
Kako objašnjava Marijana:
„Svako može naučiti kucati sa svih deset prstiju bez gledanja u tastaturu. Napredak se vidi nakon "obrađenih" svih deset prstiju, njihovog položaja i pomoću sistema koji prati svaki prst i svako slovo. Nakon praktične primjene na kursu daktilografije moguće je usvojiti ovo znanje i steći dobre preduslove za rad na brzini koja se opet dobija vježbom. Nakon kursa sve zavisi od samog daktilografa: koliko će vježbati, koliko će mijenjati sistem vježbe i ponavljanja pređenog gradiva.“
Drugim riječima, kurs daje tehniku i temelje, ali se prava brzina gradi praksom. Kao i kod drugih praktičnih vještina, ono što je u početku svjestan napor s vremenom postaje automatski pokret.
„Ali ja već dovoljno brzo kucam“
To je vjerovatno jedna od prvih pomisli nekoga ko svakodnevno koristi računar i već se prilično dobro snalazi na tastaturi.
Međutim, subjektivni osjećaj brzine i sistematsko desetoprstno kucanje nisu isto. Prava razlika posebno dolazi do izražaja kada uz brzinu treba zadržati i preciznost.
Marijana na to odgovara vrlo jednostavno:
„Niko ne može reći da dovoljno brzo kuca. Postići 350 čistih otkucaja u minuti, a uz minimalan broj grešaka nije nimalo lako. Već je rečeno da kucanje sa dva prsta i slijepo kucanje imaju veliku razliku, a to je da ćete uz ovo drugo kucati 60 % brže. Osim toga, u svim javnim, društvenim ustanovama prilikom zapošljavanja vrši se provjera znanja iz daktilografije. Tu se najbolje vidi ova razlika.“
Mala vještina koja može napraviti veliku razliku
Daktilografija možda nije prva vještina na koju pomislimo kada govorimo o profesionalnom razvoju. Ipak, upravo je to jedna od onih vještina koje, kada ih jednom usvojimo, možemo koristiti gotovo svakog radnog dana.
Ako već provodimo sate za računarom, ima smisla naučiti koristiti jedan od svojih osnovnih alata pravilnije, brže i preciznije.
Na Kursu daktilografije u Academy387 polaznici i polaznice kroz praktičan rad uče pravilno desetoprstno slijepo kucanje, razvijaju brzinu i tačnost te stvaraju osnovu za daljnje samostalno usavršavanje.
Jer cilj nije samo kucati brže. Cilj je doći do trenutka kada više ne razmišljamo o tome gdje se nalazi sljedeće slovo – nego samo o onome što želimo napisati.
